Osjećaj depresije, drama, očaj, histerija
Tema je depresija, drama, očaj. Depresija ne kao bolest, kada osoba dobije dijagnozu i eventualno završi na lijekovima. Stoga se odmah na početku ograđujemo, ovo nije tekst koji govori kako ćete izliječiti depresiju ako ste na lijekovima i imate dijagnozu.
Vjerojatno ste puno puta doživjeli trenutak kada ste pomislili da se osjećate depresivno ili vam je netko rekao da ne budete u drami ili ste se osjećali očajno. Osim ako to nisu trenuci ponavljamo kada je bolest, sada ne pričamo o tome ili ako su trenuci da vam se upravo nešto jako dramatično desilo pa ste u očaju, drami i van sebe, te situacije isto sada mičemo. Govorimo o svakodnevnici kada se osjećate depresivno, u drami, očajno. Kada u takvim trenucima možete reći da se tako osjećate znači da nije tako strašno, to je onda više neka „poštapalica“.
Postoji i onaj dio kada niste otišli u bolest ali ste zaronili duboko i zapravo ste se simbolično rečeno otpojili od sebe. Ne možete se stvarno otpojiti od sebe ali probajte osjetite kako bi to bilo kad bi ste se otpojili od sebe. Kada bi ste u nekom trenutku ostali samo plutati, bez napajanja u energiji, trošeći one resurse koje imate. Ili ako vam je lakše možete zamisliti kao da imate crijevo za vodu i netko stane na to crijevo, voda još malo curi ali u nekom trenutku će prestati i vi upadate u sve veću dramu, očaj, stanje depresije o kojem sada pričamo. Tko vas je otpojio? Tko je stao na to crijevo? Vi. Vi sami ste stali na to crijevo. I zbog toga je to trenutak koji je jako izazovan jer se upliće ego.
Ponekad nas naši otpori dok smo inkarnirani i imamo ego mogu zaustavljati, znamo da se nešto dešava i negdje duboko u sebi znamo koje korake moramo poduzeti, znamo da nas čeka trud ili možda ne znamo svjesno ali nesvjesno znamo i upravo zbog toga što znamo unutar sebe imamo otpore prema tome. Preuzme nas ego koji zapravo čeka stvoriti nekakvu priču. Ako ne može otići u optuživanje nekog drugog to je trenutak kada je egu puno lakše otići u osjećaj depresije, bezvoljnosti, očaja i drame. Ali one Šekspirovih razmjera, kada glumite i glavnu ulogu i sve sporedne uloge. To može buknuti jako iznenada, može biti burno i kratko, a može trajati dugo. Kako vrijeme prolazi vama je sve teže i teže izaći iz tog stanja, a pogotovo ako se to stanje dešava ispred drugih ili ako ste već napravili neke poteze iz tog stanja, a koji su možda bili grubi prema drugima i slično. Sve vam je teže i teže priznati da se morate smiriti, da morate pogledati lom možda koji ste napravili u tom trenutku, pokušati nekako sve izbalansirati. Taj trenutak vas još više plaši i puno je lakše zatvoriti se u tu čahuru drame ili očaja ili tog osjećaja depresije. To je iznenadno stanje koje vjerojatno u konačnici razriješite i smirite se.
Zatim postoji stanje koje ide postepeno. Kada imate osjećaj kao da se gasite, gubite volju. Ulazite u besmisao i to stanje ukoliko ne bude iscijeljeno, priznato s vaše strane, sagledano i savladano može odvesti u klasičnu depresiju kada možete dobiti i dijagnozu i lijekove. Sada ne govorimo o tom krajnjem stanju kada se to već desilo, nego o stanju kada još niste otišli u klasičnu depresiju ali možda negdje to titra unutar vas, taj osjećaj potpunog besmisla. I ovo nije tekst u kojem će oni govoriti zašto bi vi trebali imati smisao u životu, niti tekst u kojem će vas oni pokušati oraspoložiti ili na bilo koji način vam reći da nema smisla da se vi tako osjećate. Ovo je tekst u kojem ću prenijeti što oni kažu o tom otpajanju simbolično rečeno i na tome ćemo raditi u tretmanu. Probajte staviti namjeru da ćete dok čitate tonuti sve dublje, a onda možete ući na kraju i u tretman.
Sve ima svoj smisao, oni kažu da ne postoji niti jedan trenutak u vašem životu koji nema smisao, pa čak i taj kada ste simbolično rečeno otpojeni. Čak i da ostanete tako do kraja života i da se ne uspijete izvući iz toga, kako je smrt samo prelazak u novi život oni kažu onda ćete učiti u nekom drugom životu. Svako stanje za sebe već ima smisao. Dozvolite si shvatiti i sagledati tu otpojenost, dozvolite uron još dublje kako bi vidjeli što vas je toliko uplašilo da ste se otpojili, od čega ste to odustali unutar sebe. Radije ste odustali unutar sebe nego da se suočite s tim jer smatrate da možda to ne biste preživjeli. Gdje je ta točka unutar vas kada vi odlazite ili u osjećaj depresije, besmisla i očaja ili u dramu, histeriziranje i divljanje. Bez obzira da li je to trenutak vašeg ispaljivanja taj dan i traje tri dana, tri sata ili se deset godina nalazite u tome. Niste otišli u kliničku depresiju ali se već deset godina nalazite u tom stanju. Kao da dišete sa smanjenim dovodom zraka.
Prvi korak je priznavanje sebi da ste otišli u histeriju, divljanje, očaj, depresiju ili bilo što drugo. Već tog trenutka kada sami sa sobom sjednete i priznate si, sve će izgubiti toliku snagu. Oni pokazuju sliku kao da plutate u svemiru ne znajući zapravo da vam se odvojio spoj za kisik i u trenutku dok to shvatite vi već krećete prema spajanju ta dva dijela, kako bi ponovno imali kisik, a u ovom primjeru o kojem pričamo kako bi se ponovno spojili sa svojom energijom. I taj korak već u vama podiže adrenalin, to već u vama podiže taj duboki osjećaj da je sve ok, da je ovo lekcija, da postoje stvari s kojima se morate suočiti. I ta namjera vas dovodi do osjećaja sve će biti ok.
Sada dolazimo do jednog dijela koji oni zovu neprihvaćanje, a to je da kada smo inkarnirani, da je to kao da hodamo po labirintu i skrećemo lijevo, desno, lijevo, nekada zapamtimo put pa shvatimo da smo već tu bili pa se vratimo nazad, nekada ponavljamo iste greške. Kada nismo inkarnirani to je kao da gledamo labirint odozgora. Sada zamislite da ste se izgubili u tom labirintu i da možete gledati odozgora. Možda ćete shvatiti da će vam trebati dugo da dođete do izlaza ali vidjet ćete smisao. Ako se nalazite u labirintu, bez obzira što ste shvatili da ste se izgubili, bez obzira što ste na trenutak osjetili koje su to stvari vas omele pa ste se izgubili, možete ući u trenutak ne prihvaćanja kažu jer um počne stvarati priče i uđe u tvrdoglavost. To je kao nekakva višeslojna faza odluke pomicanja. Trenutak kada shvatite ok priznajem ovo stanje. Trenutak kada se okrenete i počnete tražiti izlaz u labirintu ili počnete spajati ponovno dovod za kisik. I trenutak kada ponovno uhvatite sebe u pričanjima svog uma koji zapravo objašnjava cijelom vašem sistemu zašto je on prvi put odustao ili pao u histeriju ili se osjeća depresivno jer to nema smisla. Pa sad se ponavlja ista situacija jer nema pomoći, jer pali ste u depresiju zbog nedostatka ljubavi, zbog nedostatka posla, zbog problema sa zdravljem, zbog svađe ili sto drugih stvari.
U trenutku dok ste rekli ok idem vidjeti s čim se to ne želim tako duboko suočiti pa me stalno vrti u tom istom stanju, um će reći ali ti i dalje nemaš ljubav, posao, ti si i dalje u fizičkom tijelu kakvom jesi i taj dio je zapravo ključan. Gdje vi onda kažete sami sebi jer ste svjesniji, jer to možete, trebate se za to potruditi – (obraćate se svom umu) ti sada gledaš labirint iz ovog stanja i ti ne vidiš rješenje. Ti ne znaš da nakon dva zavoja labirinta te čeka rješenje koje ćete dovesti do nekuda, ti misliš da ti treba ljubav ili posao ili nešto slično. Ti misliš da je to tvoje rješenje. Tebi možda treba neki drugi triger koji će u konačnici dovesti možda i do ljubavi, a možda ne jer ti možda to ne treba. Možda ti treba neka druga škola i neka druga opcija. I sad imaš dva izbora. Jedno je hodati tu gdje si krenuo. Vidiš da to nikuda ne vodi, ništa se pametno iz toga ne dešava, a drugo je priznati sebi sve te stvari kojih se bojiš. I dopustiti sebi dublji uron, bez očekivanja što će taj dublji uron donijeti.
Jer ako vi sebi stavite u glavu da je vaše jedino rješenje ljubav, posao ili bilo što slično, vi ste sebe isprogramirali. Ako ste u balansu, ako ste svjesno spojeni na „sebe“, ako dopuštate protok, ako svaki dan nastojite živjeti svjesno, ako se nekoliko puta na dan zapitate da li ste otišli u nekakvu konstrukciju, da li ste prisutni, ako se vraćate u ovdje i sada, onda se dešava ono što se treba desiti. Ne ono što vaš um želi, nego ono što vam treba za taj trenutak. I onda vam je zapravo kažu taj odlazak u osjećaj depresije, očaja, osjećaj bezvoljnosti ili drame kao pauza, kao da stisnite pauzu i sad vi mislite da se nešto dešava, vi mislite da živite i živite jer je to isto iskustvo ali ništa se neće promijeniti. Život samo čeka, energija samo čeka da se vi maknete s te pauze i da krenete dalje. Jer možda upravo taj nedostatak ljubavi, posla, zdravlja ili bilo što slično su došli tu jer vi nešto morate naučiti. Vi biste htjeli znati koliko će to trajati, vi biste htjeli da to kratko traje. Opet zamka, jer se ograničavate na početak i kraj svog života, a postojali ste puno prije i postojat ćete nakon. I to je dio koji je jako teško umu shvatiti.
Oni kažu da simbolično prikazano mi svi smo uvijek malo otkopčani, nema zapravo savršenog stanja. Samo je pitanje koliko smo otkopčani. Ako se bezvoljno vučete već godinu dana po stanu jako ste se otkopčali.
Ako se nešto iznenada desilo i vi se s tim ne možete suočiti pa odlazite u dramu, histeriju, divljanje ili osjećaj depresije, onda će vam vjerojatno dok sada ovo čitate postati jasno prema čemu ste to zatvorili oči i s čim se trebate suočiti unutar sebe. Ali ako je to stanje koje već neko vrijeme traje, možda ćete sada imati pregršt misli i tu si možete pomoći s pisanjem. Ako se nalazite u takvom stanju već neko vrijeme probajte onda ovo čitati sedam dana za redom i predavanje i tretman (ako niste na Kutku pokrenite sami tretman na tu temu). Imajte bilježnicu kraj sebe i zapisujte natuknice i nakon tretmana zapišite natuknice. Što vam dolazi u misli, kakvi su vam osjećaji, što osjećate da se nalazi ispod, u što trebate pogledati. A onda ćete nakon tjedan dana imati jasniju sliku i imat ćete zabilješke s kojima ćete moći raditi.
Druga stvar koju oni žele reći. Sve se prvo dešava u vibraciji, to trigerira naše osjećaje i zatim misli i to se sve dešava u trenutku. I kada mi pokušavamo promišljati o sebi, kada zaranjamo unutar sebe, vrlo često dobivamo nekakve priče ili slike, nekakve aha trenutke shvaćanja koje onda možemo zapisati, razmišljati o tome ili s nekim razgovarati, a uglavnom su to neka činjenična stanja. Zatim probajte pronaći kao jedan klik unutar sebe. I kao da taj klik označava spoj vaše duše i vaše osobnosti. Kao što mobitel ima punjač i uključen je u struju, postoji spoj mobitela i punjača. Zamislite da vi imate svoj punjač i da ste uključeni, smo niste uključeni u nikakvu drugu struju, uključeni ste u sebe kao svjetlosno biće, kao dušu, svoju vlastitu energiju. A taj uređaj je vaša trenutna osobnost. I probajte zamisliti da je vaša namjera da cijelo vrijeme budete uključeni, da cijelo vrijeme vaše napajanje ide kroz vas, bez obzira da li ćete onda s tom snagom iznutra vidjeti stvari koje su vam kao učenje ugodne ili neugodne, shvaćajući da su to vaše učenje i vaše lekcije. I probajte osjećati dok ćete čitati ovo predavanje i tretman, kao da upadate unutar sebe i osjećate gdje je taj klik, to je naravno simbolično.
Osjećajte razliku kada se desi taj klik i osjećate se svoji i kada taj klik se zatvori
i vi ispadate iz sebe. Ako ćete to raditi prilikom čitanja ovog predavanja i tretmana osjetit ćete jako taj trenutak spoja i onda će vam biti lakše shvatiti kada ste ispali.
Kada ste usred dana, nešto se desilo, nešto vam se istrigeriralo iznutra, odlazite u stanje očaja, depresije, histerije, divljanja, bilo čega. Ako ste već prije osjetili gdje je taj klik i upravo je podne i vi ste ispali iz sebe, bit će vam lakše to priznati i vratiti se natrag, spojiti se sa sobom, a zatim ako trebate s nekime razgovarati, trebate nešto napraviti, napravit ćete to iz stanja spojenosti. Možda razgovor neće biti ugodan ali bit će konstruktivniji s vaše strane ako ste spojeni nego ako ste van sebe.
Ako ćete na se vraćati na taj osjećaj klika bit će vam lakše na duže staze osjećati taj protok unutar sebe. Tada vam postaje jasnije s čime se morate suočavati, ujutro se budite spojeni, super se osjećate. Idete tako spojeni sa sobom na posao, dan prolazi, sve više vam je teško, um kaže vidiš da se ništa ne mijenja. Što tebi vrijedi taj klik, ništa se oko tebe ne mijenja. Nikad se ništa ni neće promijenit, ovaj svijet je takav kakav je. I do četiri pet popodne nema klika, nema više ni volje za klikom, um kaže jesam ti rekao da se ništa neće promijeniti. Nemaš koristi od čitanja tog teksta. Malo karikirano ali možete shvatiti poantu.
Nitko vas neće izvući iz te situacije. Nema čarobnih tableta koje možete popiti i koje će vas odjednom centrirati. Vi ste ti koji se trebate centrirati, uložiti trud i to je poanta. Što ćete više dok čitate ovo predavanje i tretman osjećati kako je to kada ste u kontaktu sa sobom, lakše ćete osjetiti kada počnete upadati u depresiju i sva ta druga stanja, donoseći zatim odluku za spojem, za klikom unutar sebe i održavajući ga kroz dan.
Prije tretmana oni bi se okrenuli onom krajnjem stanju. Kada ste dugo u tom otkačenom stanju unutar sebe, ušli ste u depresiju i na lijekovima ste. Nećemo uopće spominjati shizofrenije, psihoze i itd. To uopće ne spominjemo ali ste ušli u depresiju kao kliničku depresiju. Imate svog doktora, prepisani su vam lijekovi i sada gledate ili čitate ovo. Nemojte prekidati piti lijekove na svoju ruku, nikako! Ali ako čitate ovaj tekst, budite nježni prema sebi. Dugo ste bili u određenom stanju koje vas je prevalilo, promijenila se i kemija u mozgu. Budite nježni prema sebi i osjetite kako se podržavate i kako malo pomalo spajate taj svoj spoj sa sobom. To će vam na duže staze donijeti osjećaj većeg mira u sebi. Osjećaj većeg mira i pribranosti donosi unutarnje iscjeljenje koje će onda vidjeti vaš doktor i koji će odlučiti što dalje.
Svatko od nas oni kažu s obzirom na prošle živote ima te dvije strane. Jedna bi predstavljala potpunu sreću i euforiju, druga bi predstavljala potpuno beznađe. I priznavanjem sebe u trenutku u kojem živite vi priznajete nesvjesno i ta krajnja stanja. Zapravo ne trudeći se dizajnirati iz glave stanje u kojem bi vi željeli biti, a to je da želite da ste sretni, veseli, zaljubljeni, voljeni, bogati, ne trudeći se dizajnirati to stanje i dopuštajući prisutnost u ovdje i sada vi vidite upravo ono stanje koje sada je. Iz tog stanja, iz tog mira, uvijek ćete moći osjetite da li ste spojeni na taj svoj dovod ili niste. Tako da probajte ne raditi priču od svojih stanja. Ako vam se dešava nešto u životu što vam ne ide, što se ponavlja i vaš um kaže ponavlja se dugo.. možda je to zato jer se treba ponavljati, možda je to lekcija kroz koju učite. Svaki trenutak gdje vaš um kaže „ali“ je ispadanje. Jer on je u labirintu, on ne vidi i već je lud od svega i dosta mu je, a možda ste se toliko kroz nekoliko života, uključujući i ovaj udaljili od neke točke da vam sada treba vremena da se vratite na tu točku ili da prijeđete na neku desetu točku. Možda želite na nivou duše ići strpljivo, polagano.
Znači koraci su priznanje trenutnog stanja, zatim osjećate da li ste uključeni, da li je dovod energije prisutan, ne histerizirate, ne upadate u drame, beznađe ili očaj i hodate s povjerenjem da zbog toga što ste živi svaki trenutak ima smisla i doći ćete do tamo gdje trebate doći, onda kada trebate doći. To je izazovno za ego ali što ćete više biti unutar sebe taj mir i osjećaj spokoja, povjerenja i ljubavi koji ćete osjetiti unutar sebe smanjivat će broj pitanja, broj „ali“ u umu i jednostavno ćete biti kao brod koji putuje po ogromnom oceanu. Nema ništa na horizontu ali taj brod svaki dan se budi i gleda tu ljepotu i uživa jer zna da jednog dana neće biti više tu. To putovanje negdje će dovesti taj brod, biti će nekakav drugi horizont. Ili će pristati u nekoj luci i onda će se samo moći prisjetiti tog putovanja. A vi ste sada na tom putovanju i kakvo god da ono je ima nekakav smisao. Vi ste ga dizajnirali, vas je privuklo u tu situaciju i svaki vaš trenutak proveden s vašim umom koji govori „ali“ je samo pauza.
Udobno se smjestite u svom brodu, gledajte u horizont, budite sigurni da ste u ovdje i sada, da ste spojeni. I putujte. S potpunim povjerenjem da ćete stići tamo gdje trebate i onda kada to bude bilo potrebno. S potpunim povjerenjem u sebe i svoju dušu.
Tema je depresija, drama, očaj. Depresija ne kao bolest, kada osoba dobije dijagnozu i eventualno završi na lijekovima. Stoga se odmah na početku ograđujemo, ovo nije tekst koji govori kako ćete izliječiti depresiju ako ste na lijekovima i imate dijagnozu.
Vjerojatno ste puno puta doživjeli trenutak kada ste pomislili da se osjećate depresivno ili vam je netko rekao da ne budete u drami ili ste se osjećali očajno. Osim ako to nisu trenuci ponavljamo kada je bolest, sada ne pričamo o tome ili ako su trenuci da vam se upravo nešto jako dramatično desilo pa ste u očaju, drami i van sebe, te situacije isto sada mičemo. Govorimo o svakodnevnici kada se osjećate depresivno, u drami, očajno. Kada u takvim trenucima možete reći da se tako osjećate znači da nije tako strašno, to je onda više neka „poštapalica“.
Postoji i onaj dio kada niste otišli u bolest ali ste zaronili duboko i zapravo ste se simbolično rečeno otpojili od sebe. Ne možete se stvarno otpojiti od sebe ali probajte osjetite kako bi to bilo kad bi ste se otpojili od sebe. Kada bi ste u nekom trenutku ostali samo plutati, bez napajanja u energiji, trošeći one resurse koje imate. Ili ako vam je lakše možete zamisliti kao da imate crijevo za vodu i netko stane na to crijevo, voda još malo curi ali u nekom trenutku će prestati i vi upadate u sve veću dramu, očaj, stanje depresije o kojem sada pričamo. Tko vas je otpojio? Tko je stao na to crijevo? Vi. Vi sami ste stali na to crijevo. I zbog toga je to trenutak koji je jako izazovan jer se upliće ego.
Ponekad nas naši otpori dok smo inkarnirani i imamo ego mogu zaustavljati, znamo da se nešto dešava i negdje duboko u sebi znamo koje korake moramo poduzeti, znamo da nas čeka trud ili možda ne znamo svjesno ali nesvjesno znamo i upravo zbog toga što znamo unutar sebe imamo otpore prema tome. Preuzme nas ego koji zapravo čeka stvoriti nekakvu priču. Ako ne može otići u optuživanje nekog drugog to je trenutak kada je egu puno lakše otići u osjećaj depresije, bezvoljnosti, očaja i drame. Ali one Šekspirovih razmjera, kada glumite i glavnu ulogu i sve sporedne uloge. To može buknuti jako iznenada, može biti burno i kratko, a može trajati dugo. Kako vrijeme prolazi vama je sve teže i teže izaći iz tog stanja, a pogotovo ako se to stanje dešava ispred drugih ili ako ste već napravili neke poteze iz tog stanja, a koji su možda bili grubi prema drugima i slično. Sve vam je teže i teže priznati da se morate smiriti, da morate pogledati lom možda koji ste napravili u tom trenutku, pokušati nekako sve izbalansirati. Taj trenutak vas još više plaši i puno je lakše zatvoriti se u tu čahuru drame ili očaja ili tog osjećaja depresije. To je iznenadno stanje koje vjerojatno u konačnici razriješite i smirite se.
Zatim postoji stanje koje ide postepeno. Kada imate osjećaj kao da se gasite, gubite volju. Ulazite u besmisao i to stanje ukoliko ne bude iscijeljeno, priznato s vaše strane, sagledano i savladano može odvesti u klasičnu depresiju kada možete dobiti i dijagnozu i lijekove. Sada ne govorimo o tom krajnjem stanju kada se to već desilo, nego o stanju kada još niste otišli u klasičnu depresiju ali možda negdje to titra unutar vas, taj osjećaj potpunog besmisla. I ovo nije tekst u kojem će oni govoriti zašto bi vi trebali imati smisao u životu, niti tekst u kojem će vas oni pokušati oraspoložiti ili na bilo koji način vam reći da nema smisla da se vi tako osjećate. Ovo je tekst u kojem ću prenijeti što oni kažu o tom otpajanju simbolično rečeno i na tome ćemo raditi u tretmanu. Probajte staviti namjeru da ćete dok čitate tonuti sve dublje, a onda možete ući na kraju i u tretman.
Sve ima svoj smisao, oni kažu da ne postoji niti jedan trenutak u vašem životu koji nema smisao, pa čak i taj kada ste simbolično rečeno otpojeni. Čak i da ostanete tako do kraja života i da se ne uspijete izvući iz toga, kako je smrt samo prelazak u novi život oni kažu onda ćete učiti u nekom drugom životu. Svako stanje za sebe već ima smisao. Dozvolite si shvatiti i sagledati tu otpojenost, dozvolite uron još dublje kako bi vidjeli što vas je toliko uplašilo da ste se otpojili, od čega ste to odustali unutar sebe. Radije ste odustali unutar sebe nego da se suočite s tim jer smatrate da možda to ne biste preživjeli. Gdje je ta točka unutar vas kada vi odlazite ili u osjećaj depresije, besmisla i očaja ili u dramu, histeriziranje i divljanje. Bez obzira da li je to trenutak vašeg ispaljivanja taj dan i traje tri dana, tri sata ili se deset godina nalazite u tome. Niste otišli u kliničku depresiju ali se već deset godina nalazite u tom stanju. Kao da dišete sa smanjenim dovodom zraka.
Prvi korak je priznavanje sebi da ste otišli u histeriju, divljanje, očaj, depresiju ili bilo što drugo. Već tog trenutka kada sami sa sobom sjednete i priznate si, sve će izgubiti toliku snagu. Oni pokazuju sliku kao da plutate u svemiru ne znajući zapravo da vam se odvojio spoj za kisik i u trenutku dok to shvatite vi već krećete prema spajanju ta dva dijela, kako bi ponovno imali kisik, a u ovom primjeru o kojem pričamo kako bi se ponovno spojili sa svojom energijom. I taj korak već u vama podiže adrenalin, to već u vama podiže taj duboki osjećaj da je sve ok, da je ovo lekcija, da postoje stvari s kojima se morate suočiti. I ta namjera vas dovodi do osjećaja sve će biti ok.
Sada dolazimo do jednog dijela koji oni zovu neprihvaćanje, a to je da kada smo inkarnirani, da je to kao da hodamo po labirintu i skrećemo lijevo, desno, lijevo, nekada zapamtimo put pa shvatimo da smo već tu bili pa se vratimo nazad, nekada ponavljamo iste greške. Kada nismo inkarnirani to je kao da gledamo labirint odozgora. Sada zamislite da ste se izgubili u tom labirintu i da možete gledati odozgora. Možda ćete shvatiti da će vam trebati dugo da dođete do izlaza ali vidjet ćete smisao. Ako se nalazite u labirintu, bez obzira što ste shvatili da ste se izgubili, bez obzira što ste na trenutak osjetili koje su to stvari vas omele pa ste se izgubili, možete ući u trenutak ne prihvaćanja kažu jer um počne stvarati priče i uđe u tvrdoglavost. To je kao nekakva višeslojna faza odluke pomicanja. Trenutak kada shvatite ok priznajem ovo stanje. Trenutak kada se okrenete i počnete tražiti izlaz u labirintu ili počnete spajati ponovno dovod za kisik. I trenutak kada ponovno uhvatite sebe u pričanjima svog uma koji zapravo objašnjava cijelom vašem sistemu zašto je on prvi put odustao ili pao u histeriju ili se osjeća depresivno jer to nema smisla. Pa sad se ponavlja ista situacija jer nema pomoći, jer pali ste u depresiju zbog nedostatka ljubavi, zbog nedostatka posla, zbog problema sa zdravljem, zbog svađe ili sto drugih stvari.
U trenutku dok ste rekli ok idem vidjeti s čim se to ne želim tako duboko suočiti pa me stalno vrti u tom istom stanju, um će reći ali ti i dalje nemaš ljubav, posao, ti si i dalje u fizičkom tijelu kakvom jesi i taj dio je zapravo ključan. Gdje vi onda kažete sami sebi jer ste svjesniji, jer to možete, trebate se za to potruditi – (obraćate se svom umu) ti sada gledaš labirint iz ovog stanja i ti ne vidiš rješenje. Ti ne znaš da nakon dva zavoja labirinta te čeka rješenje koje ćete dovesti do nekuda, ti misliš da ti treba ljubav ili posao ili nešto slično. Ti misliš da je to tvoje rješenje. Tebi možda treba neki drugi triger koji će u konačnici dovesti možda i do ljubavi, a možda ne jer ti možda to ne treba. Možda ti treba neka druga škola i neka druga opcija. I sad imaš dva izbora. Jedno je hodati tu gdje si krenuo. Vidiš da to nikuda ne vodi, ništa se pametno iz toga ne dešava, a drugo je priznati sebi sve te stvari kojih se bojiš. I dopustiti sebi dublji uron, bez očekivanja što će taj dublji uron donijeti.
Jer ako vi sebi stavite u glavu da je vaše jedino rješenje ljubav, posao ili bilo što slično, vi ste sebe isprogramirali. Ako ste u balansu, ako ste svjesno spojeni na „sebe“, ako dopuštate protok, ako svaki dan nastojite živjeti svjesno, ako se nekoliko puta na dan zapitate da li ste otišli u nekakvu konstrukciju, da li ste prisutni, ako se vraćate u ovdje i sada, onda se dešava ono što se treba desiti. Ne ono što vaš um želi, nego ono što vam treba za taj trenutak. I onda vam je zapravo kažu taj odlazak u osjećaj depresije, očaja, osjećaj bezvoljnosti ili drame kao pauza, kao da stisnite pauzu i sad vi mislite da se nešto dešava, vi mislite da živite i živite jer je to isto iskustvo ali ništa se neće promijeniti. Život samo čeka, energija samo čeka da se vi maknete s te pauze i da krenete dalje. Jer možda upravo taj nedostatak ljubavi, posla, zdravlja ili bilo što slično su došli tu jer vi nešto morate naučiti. Vi biste htjeli znati koliko će to trajati, vi biste htjeli da to kratko traje. Opet zamka, jer se ograničavate na početak i kraj svog života, a postojali ste puno prije i postojat ćete nakon. I to je dio koji je jako teško umu shvatiti.
Oni kažu da simbolično prikazano mi svi smo uvijek malo otkopčani, nema zapravo savršenog stanja. Samo je pitanje koliko smo otkopčani. Ako se bezvoljno vučete već godinu dana po stanu jako ste se otkopčali.
Ako se nešto iznenada desilo i vi se s tim ne možete suočiti pa odlazite u dramu, histeriju, divljanje ili osjećaj depresije, onda će vam vjerojatno dok sada ovo čitate postati jasno prema čemu ste to zatvorili oči i s čim se trebate suočiti unutar sebe. Ali ako je to stanje koje već neko vrijeme traje, možda ćete sada imati pregršt misli i tu si možete pomoći s pisanjem. Ako se nalazite u takvom stanju već neko vrijeme probajte onda ovo čitati sedam dana za redom i predavanje i tretman (ako niste na Kutku pokrenite sami tretman na tu temu). Imajte bilježnicu kraj sebe i zapisujte natuknice i nakon tretmana zapišite natuknice. Što vam dolazi u misli, kakvi su vam osjećaji, što osjećate da se nalazi ispod, u što trebate pogledati. A onda ćete nakon tjedan dana imati jasniju sliku i imat ćete zabilješke s kojima ćete moći raditi.
Druga stvar koju oni žele reći. Sve se prvo dešava u vibraciji, to trigerira naše osjećaje i zatim misli i to se sve dešava u trenutku. I kada mi pokušavamo promišljati o sebi, kada zaranjamo unutar sebe, vrlo često dobivamo nekakve priče ili slike, nekakve aha trenutke shvaćanja koje onda možemo zapisati, razmišljati o tome ili s nekim razgovarati, a uglavnom su to neka činjenična stanja. Zatim probajte pronaći kao jedan klik unutar sebe. I kao da taj klik označava spoj vaše duše i vaše osobnosti. Kao što mobitel ima punjač i uključen je u struju, postoji spoj mobitela i punjača. Zamislite da vi imate svoj punjač i da ste uključeni, smo niste uključeni u nikakvu drugu struju, uključeni ste u sebe kao svjetlosno biće, kao dušu, svoju vlastitu energiju. A taj uređaj je vaša trenutna osobnost. I probajte zamisliti da je vaša namjera da cijelo vrijeme budete uključeni, da cijelo vrijeme vaše napajanje ide kroz vas, bez obzira da li ćete onda s tom snagom iznutra vidjeti stvari koje su vam kao učenje ugodne ili neugodne, shvaćajući da su to vaše učenje i vaše lekcije. I probajte osjećati dok ćete čitati ovo predavanje i tretman, kao da upadate unutar sebe i osjećate gdje je taj klik, to je naravno simbolično.
Osjećajte razliku kada se desi taj klik i osjećate se svoji i kada taj klik se zatvori
i vi ispadate iz sebe. Ako ćete to raditi prilikom čitanja ovog predavanja i tretmana osjetit ćete jako taj trenutak spoja i onda će vam biti lakše shvatiti kada ste ispali.
Kada ste usred dana, nešto se desilo, nešto vam se istrigeriralo iznutra, odlazite u stanje očaja, depresije, histerije, divljanja, bilo čega. Ako ste već prije osjetili gdje je taj klik i upravo je podne i vi ste ispali iz sebe, bit će vam lakše to priznati i vratiti se natrag, spojiti se sa sobom, a zatim ako trebate s nekime razgovarati, trebate nešto napraviti, napravit ćete to iz stanja spojenosti. Možda razgovor neće biti ugodan ali bit će konstruktivniji s vaše strane ako ste spojeni nego ako ste van sebe.
Ako ćete na se vraćati na taj osjećaj klika bit će vam lakše na duže staze osjećati taj protok unutar sebe. Tada vam postaje jasnije s čime se morate suočavati, ujutro se budite spojeni, super se osjećate. Idete tako spojeni sa sobom na posao, dan prolazi, sve više vam je teško, um kaže vidiš da se ništa ne mijenja. Što tebi vrijedi taj klik, ništa se oko tebe ne mijenja. Nikad se ništa ni neće promijenit, ovaj svijet je takav kakav je. I do četiri pet popodne nema klika, nema više ni volje za klikom, um kaže jesam ti rekao da se ništa neće promijeniti. Nemaš koristi od čitanja tog teksta. Malo karikirano ali možete shvatiti poantu.
Nitko vas neće izvući iz te situacije. Nema čarobnih tableta koje možete popiti i koje će vas odjednom centrirati. Vi ste ti koji se trebate centrirati, uložiti trud i to je poanta. Što ćete više dok čitate ovo predavanje i tretman osjećati kako je to kada ste u kontaktu sa sobom, lakše ćete osjetiti kada počnete upadati u depresiju i sva ta druga stanja, donoseći zatim odluku za spojem, za klikom unutar sebe i održavajući ga kroz dan.
Prije tretmana oni bi se okrenuli onom krajnjem stanju. Kada ste dugo u tom otkačenom stanju unutar sebe, ušli ste u depresiju i na lijekovima ste. Nećemo uopće spominjati shizofrenije, psihoze i itd. To uopće ne spominjemo ali ste ušli u depresiju kao kliničku depresiju. Imate svog doktora, prepisani su vam lijekovi i sada gledate ili čitate ovo. Nemojte prekidati piti lijekove na svoju ruku, nikako! Ali ako čitate ovaj tekst, budite nježni prema sebi. Dugo ste bili u određenom stanju koje vas je prevalilo, promijenila se i kemija u mozgu. Budite nježni prema sebi i osjetite kako se podržavate i kako malo pomalo spajate taj svoj spoj sa sobom. To će vam na duže staze donijeti osjećaj većeg mira u sebi. Osjećaj većeg mira i pribranosti donosi unutarnje iscjeljenje koje će onda vidjeti vaš doktor i koji će odlučiti što dalje.
Svatko od nas oni kažu s obzirom na prošle živote ima te dvije strane. Jedna bi predstavljala potpunu sreću i euforiju, druga bi predstavljala potpuno beznađe. I priznavanjem sebe u trenutku u kojem živite vi priznajete nesvjesno i ta krajnja stanja. Zapravo ne trudeći se dizajnirati iz glave stanje u kojem bi vi željeli biti, a to je da želite da ste sretni, veseli, zaljubljeni, voljeni, bogati, ne trudeći se dizajnirati to stanje i dopuštajući prisutnost u ovdje i sada vi vidite upravo ono stanje koje sada je. Iz tog stanja, iz tog mira, uvijek ćete moći osjetite da li ste spojeni na taj svoj dovod ili niste. Tako da probajte ne raditi priču od svojih stanja. Ako vam se dešava nešto u životu što vam ne ide, što se ponavlja i vaš um kaže ponavlja se dugo.. možda je to zato jer se treba ponavljati, možda je to lekcija kroz koju učite. Svaki trenutak gdje vaš um kaže „ali“ je ispadanje. Jer on je u labirintu, on ne vidi i već je lud od svega i dosta mu je, a možda ste se toliko kroz nekoliko života, uključujući i ovaj udaljili od neke točke da vam sada treba vremena da se vratite na tu točku ili da prijeđete na neku desetu točku. Možda želite na nivou duše ići strpljivo, polagano.
Znači koraci su priznanje trenutnog stanja, zatim osjećate da li ste uključeni, da li je dovod energije prisutan, ne histerizirate, ne upadate u drame, beznađe ili očaj i hodate s povjerenjem da zbog toga što ste živi svaki trenutak ima smisla i doći ćete do tamo gdje trebate doći, onda kada trebate doći. To je izazovno za ego ali što ćete više biti unutar sebe taj mir i osjećaj spokoja, povjerenja i ljubavi koji ćete osjetiti unutar sebe smanjivat će broj pitanja, broj „ali“ u umu i jednostavno ćete biti kao brod koji putuje po ogromnom oceanu. Nema ništa na horizontu ali taj brod svaki dan se budi i gleda tu ljepotu i uživa jer zna da jednog dana neće biti više tu. To putovanje negdje će dovesti taj brod, biti će nekakav drugi horizont. Ili će pristati u nekoj luci i onda će se samo moći prisjetiti tog putovanja. A vi ste sada na tom putovanju i kakvo god da ono je ima nekakav smisao. Vi ste ga dizajnirali, vas je privuklo u tu situaciju i svaki vaš trenutak proveden s vašim umom koji govori „ali“ je samo pauza.
Udobno se smjestite u svom brodu, gledajte u horizont, budite sigurni da ste u ovdje i sada, da ste spojeni. I putujte. S potpunim povjerenjem da ćete stići tamo gdje trebate i onda kada to bude bilo potrebno. S potpunim povjerenjem u sebe i svoju dušu.