Gubitak, identifikacija, vježba

Govorit ćemo o raznim vrstama gubitaka, od onih vrlo jednostavnih dok ste dijete i netko vam uzme igračku ili izgubite igračku, do gubitka prijatelja, ljubavi, braka, posla pa do gubitka zdravlja, imovine i do smrti bližnjih, gubitka ljudi iz vašeg života. Probajte dok čitate osjećati koje emocije se bude u vama. Možda ste nedavno izgubili blisku osobu ili se upravo nalazite u procesu razvoda braka i sada vam se počinju podizati emocije. Ako je tako samo pustite, nemojte se smirivati, dopustite neka se emocije podignu, ako vas uhvati plač isplačite se i vratite natrag.
  
Nekada se možete zatvoriti uslijed neodrađenih emocija vezano za gubitak. Tada se možete pitati postoji li unutar vas neka bol koja bi se mogla opisati kao gubitak, koju vi doživljavate kao gubitak, a u koju možda niste spremni pogledati. Ako postoji stavite namjeru da ste spremni suočiti se s tim. Nemojte razmišljati iz glave, pustite neka vam se intuitivno pokažu te emocije. Naravno da je svaki gubitak bolan i ne treba puno objašnjavati zašto je osoba tužna ako je umro netko blizak ili ako je upravo u razvodu braka ili ako je izgubila zdravlje.
 
Sada zamislite sebe kao drvo. Zamislite da vašu osobnost i tijelo koje trenutno živite označava tijelo drveta, vaše korijenje koje je jako široko i isprepleteno su vaše vibracije, a krošnja označava ljude, događaje, iskustva, susrete. Krošnja označava sve situacije u ovom životu, one koje su se već desile, one koje vam se upravo dešavaju i one koje će se tek desiti. 
To drvo je živo, stalno raste i stalno dolazi novo lišće i nove grane. Recimo da vam se desi gubitak najdraže olovke. Imali ste ju neko vrijeme, nije bila ništa posebno ali ste na nekim određenim sastancima i u određenim trenucima pisali s njom. I sada vas ona podsjeća na neke vaše uspjehe ili neke duboke uvide ili neku osobu koja je bila tada s vama itd. Jedan dio vašeg uma kaže to je samo olovka ali vi osjećate bol i to je trenutak koji treba iskoristiti. Zašto? Olovka je jedna grana koja se upravo otrgnula iz nekog razloga, više nije dio drveta. Ali je bila povezana s cijelim drvetom i negdje u korijenju se zatreslo prilikom toga, a taj korijen je tko zna koliko dubok i dotiče se možda s nekim korijenom koji je ispod nekog velikog gubitka iz prošlosti, može biti ovaj život ili neki prošli. I vama se zbog gubitka te drage olovke može podići recimo bol gubitka prijatelja s kojim ste se posvađali u osnovnoj školi, a taj korijen je recimo povezan s gubitkom roditelja iz prošlog života kada su recimo oba roditelja poginula i vi ste ostali siroče i završili u sirotištu. Ovo je primjer koji pokazuje koliko to suludo može biti povezano. Jer drvo je jedinstveno, vi ste jedinstveni. 
Recimo da vam se desila ta situacija s olovkom i da vi priznate sebi da osjećate tugu. Jedan dio vas može reći da osjećate tugu jer ste zadnje vrijeme jako nervozni, napeti i ovo je bila kap koja je prelila čašu, to je logično objašnjenje koje bi vaš um mogao ponuditi. To je možda i istina ali ako ostanete samo na tome nećete riješiti ono što ste vi sami sebi kao drvo ponudili, a to je ulazak preko te slomljene grančice u dubinu. Ako prepoznate taj trenutak i taj gubitak onda možete napraviti tretman i zatražiti da se radi na svim onim vibracijama koje se nalaze ispod tog osjećaja gubitka.  

Da biste shvatili bilo koju vrstu gubitka trebate si priznati svoje emocije. Različiti ljudi mogu doživjeti istu situaciju ali reagirati različito, što ste više spremni susresti se sa svojim emocijama to će vam prije sve postati jasnije. Najteža vrsta gubitka je gubitak s nekim ili nečim s čim smo se identificirali. Mi se identificiramo sa svojom okolinom.  
Ovdje ćemo sada dati jedan pogled na novu djecu, kažu da je pogotovo u ovom novom dobu izazovno novoj djeci koja dolaze. Dođu u svijet u kojem se ne snalaze, čak i ako su prije živjeli ovdje ovaj svijet se jako promijenio zadnjih godina. Sve je jako turbulentno i energetski i tehnološki. Dočekaju ih ljudi koji su u kaosu i puno te djece kasnije počne komunicirati s okolinom. Vrlo često razviju tikove i/ili nešto zbog čega im medicinska struka zalijepi dijagnozu, puno njih nema tu dijagnozu nego se jednostavno ne snalaze. Kada bi njihova okolina prepoznala da su se oni zblokirali, kada bi okolina uspjela smiriti situaciju oko njih, tada bi njima bilo lakše to prebroditi. Međutim vrlo često okolina djeluje suprotno, roditelji se počinju brinuti, onda ih počnu voditi po raznim ustanovama, zatim im tamo daju različite dijagnoze i nastane još veći kaos. To ne znači oni kažu da dijete ne treba odvesti na pregled, ako imate dijete i sumnjate da ima neki problem trebate ga odvesti na pregled, ali je jako bitno probati shvatiti da to nije samo neko malo tijelo, neko malo stvorenje koje ima nekakvu dijagnozu, da iza tog tijela stoji duša i da se ta duša pokušava adaptirati na ovaj svijet. Zapravo ni vi ne možete znati kako je toj duši jer ste se rodili prije u nekim drugim uvjetima, rodili ste se prije ove velike energetske promjene i ne možete znati kako je to roditi se sada. 
I toj djeci ta identifikacija može biti još snažnija, tako malo dijete koje se zapravo pogubilo treba stabilnu točku kraj sebe, nekoga s kim će se moći identificirati. To znači da kraj sebe ima barem jednog stabilnog i smirenog roditelja ili neku osobu u okolini kraj koje se osjeća sigurno i kraj koje će se moći smiriti. Ako toga nema dijete će se identificirati sa svojom dušom iznutra i to je okret unutra, to stanje često onda dobije etiketu „autizam“, zatvara se unutra jer se jedino tako osjeća sigurno. Takva djeca mogu izaći iz takvog „autizma“ ali moraju imati okolinu koju osjećaju podržavajuće i smirujuće.
 
Prvo se identificiramo sa svojim roditeljima ili s ljudima s kojima smo odrastali, kasnije se identificiramo s prijateljima u školi ili sa školom ili s nastavnicima. Identificirali smo se sa svojom ulicom, gradom, s kulturom, možda kasnije s poslom, s brakom, s djecom, možda s hobijima i sportskim aktivnostima ili ako smo u nečemu posebno dobri. Identifikacija je zapravo trenutak nesigurnosti unutar nas, kada mi imamo svjesno ili nesvjesno potrebu navući na sebe nekakvu masku i reći ovo sam ja. Što je maska bolja, što je maska kvalitetnija u smislu da ju društvo smatra kvalitetnijom i boljom, to je teže se maknuti od identifikacije. 

Sva su djeca različita ali sada govorimo o djeci općenito. Što dijete odrasta u nesigurniju osobu to mu je teže maknuti identifikaciju s osobom ili okolinom u kojoj je raslo, teže je napraviti korak naprijed. Što smo više vezani za roditelje ili ljude s kojima smo odrastali, kada doživimo gubitak s takvom vrstom identifikacije, to nam je teži njihov odlazak. Ako imamo djecu, što smo se više identificirali s njima, što smo im dali manje slobode, stavljali ih pod stakleno zvono to je teži njihov odlazak od kuće. Što smo recimo bili vezani više za posao ili za nekakav odnos ili nešto slično i nismo našli u sebi dovoljno snage da se identificiramo sa sobom kako bi rekli „ovo sam ja, ovo je moja snaga, a ovo je moj posao ili ovo je moj brak“ nego su etikete braka i posla nalijepljene po nama, jedan dio nas gubitak tih etiketa doživljava kao smrt. I vrlo često gubitak takvih etiketa koje mi doživimo kao jako bolne događaje dešavaju se upravo zato da bi nas maknuli od te identifikacije, da bi nas trgnuli. Vrlo često kada se ljudi ne žele pomaknuti sami, a duša im se želi pomaknuti, želi učiti dalje, privuku tako bolne događaje i tada imaju osjećaj da će se raspasti jer im se trga zapravo ta identifikacija s njih. I ako ne uspiju pronaći sebe ispod tih identifikacija mogu ostati u drami, nerazumijevanju sebe, samosažaljenju. Ako uspiju pronaći sebe i nakon par godina se okrenu prema tome što su izgubili shvatit će da su se cijelo vrijeme skrivali iza toga i da je bilo dobro da se to raspalo. Recimo da se radilo o braku ili poslu koji vam već duže vrijeme nisu odgovarali ali niste se usudili otići. 

Postoje različite vrste vezanosti. Kada se zavežemo za neku osobu i onda ju izgubimo, to je kao da dvoje stoji na bunaru, jedna osoba padne, a kako su bili zavezani druga osoba počne padati za prvom. To je situacija kada ste nesvjesno zavezani za neku osobu, možda vam čak ide i na živce ali imate osjećaj da nećete preživjeti bez te osobe, da morate nekako biti zavezani. Vrlo često takve vezanosti nose korijen iz prošlih života. Recimo može se desiti da u prošlom životu ste imali dijete koje ste bezuvjetno voljeli i na neki način ste ga izgubili, nikad ga niste prežalili i umrli ste s osjećajem krivnje. U slijedećem životu ste u braku sa sviješću koja je živjela tada kao vaše dijete. Svađate se, mrzite se, volite se, život vam je nepodnošljiv i razmišljate kako biste trebali otići, kako to više nema smisla, kako ništa više ne učite u tom odnosu ali svaki put kada pomislite na odlazak imate osjećaj da ćete umrijeti i da ćete se raspasti ako ostavite tu osobu. 

Ako imate takvu ili sličnu situaciju možete tražiti u tretmanima da vam se radi na vibracijama iz svih prošlih života, recite u množini jer ne znate što ste sve međusobno živjeli, točno s tom dušom / svijesti koja trenutno živi kao ta druga osoba, da se miču sve energetske zavezanosti i ovisnosti, da se miču sve vibracije ispod osjećaja krivnje, stavite vrlo jasnu namjeru unutar sebe da ste spremni to otpustiti. 

Krivnja je jedan jako ljepljiv osjećaj u energiji i ne može se reći da je nekoristan jer je svaki osjećaj koristan, ali je puno korisnije sebi dozvoliti vidjeti što je ispod krivnje. Ako ostanete u krivnji ostali ste u zatvorenoj energiji, stisnutoj energiji, ako odete ispod krivnje puno toga ćete otkriti. Ako imate odnos za koji vam cijelo vaše biće govori da morate prekinuti, to može biti brak, prijateljstvo, poslovni odnos, svejedno ali kada pomislite na taj odlazak sve se raspadne unutar vas, radite onda ovo što smo sad rekli. Vrlo često kod takvih vezanosti radimo razne kompenzacije. 
Recimo na primjeru braka, ljubavne veze, to su možda primjeri koji su najlakši za shvatiti jer su popularni u današnje vrijeme. Recimo da imate osobu koja tvrdi da je sve super u braku, međutim stalno je nezadovoljna s poslom, stalno mijenja poslove i stalno ispada da je svaki posao iako na prvi pogled drugačiji zapravo isti, sve se vrati na staro. Recimo da odete dublje u rad s tom osobom možete možda vidjeti duboko nezadovoljstvo u braku, potpuni strah da se taj brak prekine ali velika želja za promjenom, pa onda stalno mijenja posao. 
Takva vezanost je vrlo često kompenzacija za neke stvari, ne mora biti ovako direktna kao primjer posla ali može postojati osjećaj nesigurnosti koji se onda kompenzira da nekome negdje pripadate, to može biti osoba ili skupina ili organizacija. Zbog toga jer imate osjećaj da ne možete sami, niste izgradili u sebi neki svoj identitet, niste izgradili svoju snagu i kompenzirate to na različite načine. 
Zbog straha da se pogleda u taj strah iznutra i u pitanje zašto se niste spojili sa sobom, zašto niste izgradili svoj identitet i snagu, vi se bavite vanjskim stvarima i zapravo stalno ponavljate slične lekcije. U tretmanu se možete sa sobom dogovoriti da ste spremni otići toliko duboko u svoj korijen, u svoju vibraciju, do onog ključnog trenutka, najdubljeg ključnog trenutka u kojem ćete dopustiti otpuštanje svih onih vibracija koje vas sprečavaju da počnete graditi stabilnost unutar sebe. 

Oni kažu da iako se svijet mijenja još uvijek smo na tom raskoraku starog i novog svijeta, još uvijek su ti neki stari principi prisutni i pojam razvoda još uvijek može biti sramotan i može podizati strah od osude. U nekim predjelima razvod je još uvijek nepojmljiv. Unutarnja sloboda se počela cijeniti međutim taj zapis može postojati duboko unutar vas, strah od osude, sram, nekada pred sobom, nekada pred okolinom, osjećaj da niste uspjeli. Vrlo često ljudi gubitke, poslovne ili ljubavne ne vide kao novu priliku nego kao osjećaj da nisu uspjeli. Pogotovo ako je osoba napuštena, recimo dobila je otkaz ili je napuštena u vezi, osoba nije u stanju to vidjeti kao novu priliku. Energija, svemir poručuju vrijeme je za pomak dalje iz bilo kojeg razloga međutim osoba to može osjećati kao neuspjeh. Ili osoba se ne usudi donijeti odluku jer ima osjećaj da će biti neuspješna u tom potezu. I tada se vrlo često dešava ono što smo spominjali, kada niste u stanju nešto otpustiti može vam se desiti nešto što vas prisili da otpustite, možda čak na bolniji i teži način nego da ste sami donijeli tu odluku.
  
Gubitak kroz smrt bližnjih osoba je tema koja je najteža za shvatiti, pogotovo ako sada to prolazite i ako se nalazite u tom unutarnjem kaotičnom stanju. Ili ako sada prizovete nekakav takav gubitak možda ćete osjetiti da ga još niste do kraja razriješili. Smrt bližnjih nije nešto što bi se trebalo preboljeti, to je nešto što se s vremenom prihvaća. Taj događaj postaje sastavni dio vas, ovisno o koliko snažnoj boli se radi. I nakon što taj događaj postane dio vas kao iskustvo vi rastete kao drvo, vaša krošnja se širi, stvara se novi korijen, vi rastete kroz to iskustvo. Jako je bitno dopustiti si bol, to je ključ svega, nekome će to trajati duže, nekome će trajati kraće, nekome će trajati jako dugo u komadu, netko će to na dijelove odrađivati. Netko će morati proći kroz jako puno ljutnje, bijesa, morat će proći kroz osjećaj samosažaljenja, jadnosti, mogu postojati razne faze. Ako uspijete sebe pratiti u tim fazama i dopustiti si te sve faze one će proći. Ono što se cijelo vrijeme nalazi ispod svih tih faza je bol, vrlo čista bol koja u sebi ne sadrži samo bol tog događaja, nego svih događaja ispod kojih u svom korijenu imate još nerazriješenih vibracija, sve se to skuplja u bol koja se sada nalazi na površini. Zato je to ponekad trenutak kada osoba može osjećati kao da će poludjeti, kao da se raspada. Međutim ako svjesno prolazite kroz tu bol moguće je dotaknuti dno te boli, a ne raspasti se prilikom toga. 

Ono što još možete uključiti je komunikacija s dušom koja je živjela u tom tijelu. Vjerojatno znate da odlazi fizičko tijelo, odlazi ta osobnost i to ne možete nadoknaditi, zbog toga je ta bol stvarna, zbog toga ta bol traje i ta bol ostaje utkana u vama. Ali ako ju uspijete proživjeti ona se nakon nekog određenog vremena više ne vidi kao bol unutar vas nego kao neka nova grana koja je narasla, neki novi korijen, postaje dio vas, može postati i dio vaše snage. Dušu osobe koja je otišla nikada ne možete izgubiti, s njom ste vjerojatno živjeli već prije u prošlim životima, s njom ćete živjeti ponovno neke druge živote, ona vas možda dočeka nakon što vi odete. I pogotovo u počecima kada osoba ode, ovisno koliko onima koji ostaju treba da prebrode onaj prvi šok ta duša je uvijek uz vas. To je dobra prilika da umjesto sažaljenja i drame osjetite bol ali i da dozvolite toj boli da se utka u vas, kako bi izrasle nove grane, novo korijenje. Prihvaćate taj događaj i shvaćate da je to lekcija koja se desila, koju ne možete sada promijeniti ali koju možete iskoristiti za vlastiti rast i buđenje. 
Prihvaćate tu situaciju i istovremeno shvaćate da je ta duša tu, da to nije ta osobnost, da ta duša niti ne može zamijeniti tu osobnost jer ona osobnost je bila fizička, imala je glas, imala je miris, određenu toplinu tijela, pogled, mogla je s vama nešto raditi, dušu možda vidite, možda ne. Ne radite zamjenu, vi znate da je ta osobnost otišla, to iskustvo utkate u sebe, prihvaćate tu bol shvaćajući da ćete s tim prihvaćanjem i s tim što ste to svjesno utkali unutar sebe uvijek ostati povezani s tom osobnošću kroz vaša sjećanja. Ako se otvorite prema tome da osjetite dušu te osobnosti to vam može pomoći da se ne raspadnete, da ne odete u samosažaljenje, dramu. Zato jer osjećajući tu dušu osjećat ćete i prisutnost na trenutke te osobnosti. Ako vidite energiju ne treba vam puno objašnjavati, ako ne vidite kako biste se zaštitili kroz onu rečenicu za tretman tražite da budete zaštićeni i u kontaktu samo s dušom te osobnosti koje više nema. I ako ćete to raditi počet ćete osjećati prisutnost.
Ako niste skloni vjerovati u to možda će vam um početi govoriti da ste ludi, nema veze vi samo pustiti um na miru. Počet ćete osjećati prisutnost i nakon nekog vremena više vam neće trebati rečenica jer ćete vrlo jasno znati da je to prisutnost te duše. Ako vam je ikad nešto sumnjivo recite rečenicu za tretman i zatražite da se očisti oko vas sve što nije vaše duhovno vodstvo i duša te osobnosti. 
Kada osjetite da ste prihvatili i utkali u sebe taj događaj dovoljno da budete stabilni sa sobom, da se ne raspadate, da možete funkcionirati u svakodnevnici, znači ne da se osjećate dobro, nego da ste stabilni i da možete funkcionirati u svakodnevici, tada pustite tu dušu. Nemojte zato što vam ta osobnost nedostaje vezati tu dušu za sebe neograničeno. Jer da je duša htjela ostati ovdje, da je trebala učiti još kroz ovo iskustvo ostala bi u tijelu, ne bi otišla, čim je otišla imala je razlog. Kada vam netko bliski ode i kada je ta duša kraj vas možete osjetiti ako ta duša kaže sve je ok, bit ću tu neko vrijeme, opusti se. Ako nije tako morate pustiti, postoji razlog zašto želi otići, zahvalite se i pustite da duša ode. Ako ne vidite, a govorite tu rečenicu možete zamoliti da duša bude uz vas prvo vrijeme i to samo ako ta duša to želi, kada osjetite stabilnost unutar sebe da možete funkcionirati pustite dušu na miru. 

I tada dolazi bitan dio, a to je da si dozvolite ući u život, a ne upasti u tupilo. To je ključna stvar. Kada prođu sve te faze raznih načina žalovanja, kada dopustite sebi tu bol, kada dopustite sebi rast grana i širenje korijenja, trenutak je kada se trebate početi okretati prema životu, sve ostalo je ulazak u tupost i samosažaljenje. Tada se prisjetite da ste vi osoba koja vjeruje u energiju, da vi shvaćate da vaša bol nikada neće proći jer će postati dio vas, ali da vi ne morate živjeti svoju bol. I da ste vi još uvijek tu s nekim razlogom inače biste i vi otišli. Vi ste još uvijek tu. Ne morate na silu biti veseli, ne morate se smijati ali osjetite kako to vaše drvo počinje biti još više puno života i pitajte život što sad? Što je sljedeće? 
Vjerojatno ste imali nekakve određene planove i neku određenu putanju do tog događaja kada je otišla vaša bliska osoba. Moguće da sada nakon što ste prošli svoj proces žalovanja nemate više potrebu za istim stvarima i istim planovima, možda se sve u vama preokrenulo. Pustite si vrijeme i pitajte, osjetite se kao drvo koje stoji i pita život što sad? Pokaži mi kroz moje grane? Pokaži mi kroz moje korijenje? Pokaži mi kroz moje srce drveta što sad? I tako malo po malo svaki dan osjećajte kako se u vas ulijeva život, dopustite si to osjećati. Kroz to iskustvo gubitka i zatim prihvaćanja i okretanja prema životu, ta osobnost isplela se s vama i na neki način živjet će kroz vas u danjim iskustvima. 

To je slavljenje života, možete biti drvo koje pita život što sad? Možete to raditi svakodnevno, ne samo u situacijama ekstremne boli. Kada recimo niste sigurni što napraviti budite drvo koje pita život što sad? Slavljenje života je zapravo priznavanje vlastite iskre života. I ako razmišljate o sebi kao duši koja je inkarnirana u fizičko tijelo, ako razmišljate da svi oko vas su duše koju su inkarnirane u fizička tijela, ako shvaćate i znate ili vjerujete da ste vi izabrali ovo iskustvo kao i svi oko vas, onda kroz poštovanje prema životu, kroz poštovanje prema tijelu koje ste uzeli, kroz poštovanje prema svim zemaljskim godinama koje ste živjeli, poštovanje prema svim ljudima koje ste sretali, poštovanje prema ovoj planeti koja vam je dala da budete na njoj, poštovanje prema svim energijama koje vam asistiraju, poštovanje prema samom Izvoru života, iz tog poštovanja pronađite volju i trud. 
Budite drvo koje stalno pita život - Kako mogu asistirati? Kako mogu živjeti? Što kroz svoje korijenje mogu dati? Kako mogu biti najbolji aspekt sebe? Živeći na taj način priznat ćete život puno dublje, jasnije ćete osjećati život i ljude oko vas. I kada vam se desi slijedeći gubitak bit ćete puno spremniji. Ako se radi o nečem sitnom puno lakše ćete vidjeti koja je to bol u dubini. Ako se radi o nečem jako krupnom kao gubitku bliske osobe znat ćete da morate proći kroz bol, da morate odraditi, ali sa shvaćanjem na koji način to možete raditi. Trenutak kada ćete moći vidjeti ljepotu u tom procesu dat će vam još veći zamah, još veću volju da živite život upravo sada. 

‍