Radim s njima na novom projektu, ako ga uspijem odraditi dobit ćete ga, do tada neću ništa o tome govoriti. Zbog tog projekta upoznajem nove osobe i rastežem se još dalje van granica ugode.
I razmišljam o životu kojeg sam živjela u ovom tijelu. Sjećam se da sam se oduvijek osjećala pomaknuto, ne znam kako to drugačije opisati, ako bi rekli da je život neka linija ja sam uvijek imala osjećaj da hodam malo sa strane dok svi oko mene hodaju po toj liniji. I što god radila nisam se nikako mogla staviti na istu putanju kao ostali oko mene. Uvijek sam imala osjećaj da svi znaju što rade i da su uzemljeni, a da sam ja negdje pogubljena. Moja mama uvijek je govorila dok sam bila mala da mi je glava u oblacima, što zorno pokazuje tu moju putanju koja nije slijedila putanju ostalih. I koliko god to može možda nekome tko je jako uzemljen izgledati simpatično, donosi težinu.
I maloprije razmišljam kako ovo što radim je van svake poznate putanje i zapravo kako ne bi to mogla raditi da je moja putanja ta utabana staza po kojoj većina hoda. I da upravo zato što sam došla pokazati da postoje neke još druge staze moja staza nije mogla pratiti tu pravocrtnu liniju.
Pa iako mi je to sada puno jasnije zbog napora na svim nivoima ovoga što radim moje stanje skače iz ugode i dubokog mira u hodanje po stanu i disanje. Imam sve njih koji me stvarno vole i podržavaju ali kada vam je teško to nije previše od pomoći. Svako toliko me podsjete u kriznim trenucima što trebam napraviti i daju mi neku vježbicu i onda to prođe. Probijanje vibracijsko kroz tijelo i razna rastezanja van zone ugode koje svako toliko moram napraviti kako bi s nekim komunicirala ili nešto novo napravila dovode tu neku vrstu nervoze u tijelo, kada se to desi moram disati, raditi neku vježbicu, tada ako ne mogu otići hodati hodam po stanu i dišem i prođe.
Nakon toga oblije me hladnoća kroz tijelo zbog vibracijskog probijanja, zatim me uhvati vrlo često emocija od napora, malo popričam s nekim od njih, saberem se, odem nešto pojesti i nakon toga se osjećam lakše.
Ovo sada je jako pojednostavljeno, nekada se to dešava ujutro zbog noći, nekada zbog nekog novog susreta, nekada zbog nečeg drugog, a vezano je za sve ono što radim.
Da postoji snimka mene u tim trenucima i da se ona pokaže nekoj osobi na ovoj planeti koja nosi titulu nekog stručnjaka ili stručnjakinje na polju psihologije i da se usput kaže da u tim trenucima ja pričam sa svojom intergalaktičkom obitelji koja mi pomaže da se smirim, vjerujem da bi dobila dijagnozu koja još možda nije niti stvorena, nešto tipa „intergalaktička šizofrenija“ 😊
I jako je simpatično što vrlo često kada imam one naaaajgore trenutke i kada mi dođe dosta svega netko nešto pošalje, netko nešto napiše, a na temu koliko su Kutak i/ili transkripti pomogli toj osobi. Maloprije sam imala jedno takvo hodanje, bilo je uzrokovano tim što sam upoznala novu osobu s kojom sam kratko radila na sadašnjem projektu, bilo je preeeedivno druženje i osoba je predivna i postoji mala mogućnost da će doći na idući Zoom, to još nije sigurno. Ali nakon toga ja sam ponovno bila sama sa sobom u svom stanu, osjećajući pritisak ove gustoće, svega što se dešava i osjetila sam kako mi tijelo ponovno prolazi kroz vibracijsko probijanje i kako me hvata ta jedna specifična nervoza u tijelu zbog toga, a to mi zatim podiže emocije prezasićenosti. Pritom sam pričala s Analitičarem koji me za to vrijeme podsjećao na to što mi je ta nova osoba pričala i kakve mi je savjete dala. Sve skupa nije trajalo dugo ali je bilo iscrpljujuće. Taman nakon toga dvije osobe su mi zajedno poslale fotku njih i tiskanog izdanja Buđenja pišući koliko im je to super.
I tada sam gledala u to i shvatila da ovo sve mogu raditi samo zato jer sam u tom pomaku cijeli svoj život, van zone ugode i kako sam sretna da svima vama mogu asistirati da nađete svoj pomak, kako bi ispali iz nametnutih i izmanipuliranih žljebova i kako bi pronašli svoje unutarnje puteve.
Ovaj primjer nije drugačiji od vaše svakodnevice. Ako želite napraviti nešto van zone vaše ugode za to se morate potruditi. Probajte se sjetiti kada ste kroz život probijali vlastite granice, kako ste se prilikom toga osjećali i što je najbitnije, kako ste se osjećali nakon toga, kakve promjene vam je to donijelo. Vidjet ćete da svaki put kada ste izašli iz zone komfora i probili se kroz strahove i nelagode dobili ste novi uvid u vlastiti život, vrlo često i manifestacije kroz svakodnevicu.
Ne dozvolite svom umu da vas uspoređuje s drugima, svi se nastoje prezentirati u najboljem svijetlu i vaš um ponekad zaključi kako je svima dobro, jedino vama nije. To je zato jer kroz život niste živjeli sa dubokom spoznajom sebe, niste si priznavali duboke osjećaje, samo ste prolazili, preživljavali. A sada sve to nastojite staviti u neki vama shvatljiv poredak, pritom prihvaćajući da možda vaš životni stav više nije u skladu s onima koji su oko vas. Ponekad vaš um zaključi da bi vam bilo bolje da spavate kao i ostali. Ali to je privid, svatko tko se nađe u svoja četiri zida sam sa sobom mora se isto tako i suočiti sa sobom. Zbog toga ćete vidjeti kako nakon odrađenih poslova vrlo često ljudi imaju gomilu samo nametnih obaveza i zanimacija, samo zato da bi što manje bili sami sa sobom. Ako su doma onda imaju gomilu knjiga, filmova, druženja, ponovno stvari koje ih odvode od sebe. I to ih ne čini sretnima, to ih čini ne prisutnima.
A kada postanete prisutni onda osjetite sve ono što vas čini ovdje, a što je sazdano od svih iskustava, uvidite kako hodate putem koji je pomaknut, možda nemate to s kim za podijeliti i jedino što želite je da vam je ugodno. Međutim pitajte se, dok niste znali sve što znate sada, jeste li živjeli ugodno? Pritom se ne misli na kratke trenutke ili određena razdoblja.. nego život vaš, jeste li bili sretniji prije nego ste uronili u sebe? Ali pitajte se to iskreno. Ne jeste li izvana živjeli prividno veseli život koji je recimo bio ispunjen gomilom poslovnih obaveza, gomilom privatnih druženja, gomilom zanimacija, gomilom putovanja, u svemu tome bez trenutaka ili čak želje da se umirite i spoznate sebe, znajući da bi takvi trenuci možda srušili kulu od karata. Netko bi sada tko spava mogao reći pa zar to nije život? Rodiš se kako bi radio razne stvari i onda umro? Pa odgovor bi bio nije. Ako mislite tj. vjerujete da jedino što postoji je ovaj jedan život koji živite onda bi taj stav čak i imao smisla. Ali ako to ne mislite tj. ne vjerujete onda je takav stav suprotan životu jer živite bez unutarnjeg dodira sa sobom, živite na autopilotu.
A zatim se ponovno probajte prisjetiti trenutaka kada ste izlazili van zone svoje ugode i kada ste se zauzimali za sebe i svoje istine.
Ovo pišem jer znam da svatko od vas prolazi razne stvari, ne mislim niti da vam je teže niti da vam je lakše nego meni, mislim da nam je svima izazovno. I kada vam pošaljem poticaj nastojim biti super pozitivna i staviti u njega što višu razinu vibracije. Ali onda znam kako neki od vas koji se u tom trenutku osjećaju „kao drek“ misle „lako tebi“. Pa nije mi lako, nikako, nije niti vama. Kome može biti lagano u trenutku dok većina ljudi oko nas putuje ustaljenim putevima, a mi nastojimo probiti kroz svoje makadame.
Ali oni idu po našoj unutarnjoj prirodi, oni vode kroz naše unutarnje šume, oni nam pokazuju naše unutarnje livade, potoke, rijeke, proplanke.. oni nas vode sebi..
I trebamo svaki dan se podsjećati na to.. sebe, jedni druge.. i sjetiti se da u svijetu gdje većina još spava, ali i gdje mnogi koji se bude ulaze u razne „priče i folklore“ mi probijamo kroz svoja uvjerenja i dolazimo do svoje istine. Koja nije upakirana u učenja, mitove, bogove, koja nas vodi nama samima. Našoj snazi, našoj hrabrosti, našoj ustrajnosti. Kako bi bili ponosni na svoj pomak.. kako bi se voljeli..
Šaljem vam zagrljaj, iz mog pomaka u vaš pomak i želim vam što više hrabrosti i upornosti da ga priznate, a zatim živite u praksi 🤗🤍💙🩵