Smrt doživljavamo svaki dan.. buđenje koje radimo neka je vrsta smrti.. našeg ega, naših navika, uvjerenja. Svaki dan rodimo se ispočetka i na kraju umremo, radili smo bili i predavanje i tretman na tu temu. I dobro je podsjetiti se toga.

Ja osobno smrt ne vidim tragično. Za mene je to sloboda osobi koja je otišla i nevjerojatna prilika za lekciju onima koji su ostali. Imala sam priliku susretati se sa smrću na razne načine i nikada u tome nisam vidjela ništa tužno niti strašno. Najtužnije bi mi bilo kada bi vidjela one koji su ostali kako ulaze u unutarnji grč i kako ih nesvijest zbog toga okružuje. Upravo zbog velike količine osoba, poznatih i nepoznatih koje sam pratila odavde i koje su sve redom imale osmijeh i olakšanje nakon prelaska uvijek sam smrt povezivala sa ugodom. Ono što nije ugodno su bolest i patnja prije smrti, ali sama smrt veličanstven je i predivan osjećaj. Jer ono što mi zovemo ovdje smrt zapravo je ponovno rođenje.. gdje god išli nakon toga.

‍

Ova pjesma dolje stara je nekoliko godina, došla je jedan Utorak. U kombinaciji sa ilustracijom ispod mislim da poziva da na trenutak stanete i osjetite ima li još nešto unutar vas zbog čega se bojite smrti.
Jer buđenje i strah od smrti oprečne su stvari. Teško da se možete probuditi dok imate strah od smrti. Jer buđenje je vaša smrt. Toliko veličanstvena da se iz nje rodite ponovno ovdje, dok ste u ovom tijelu, kako bi svijet sagledali na novi način.
I baš kako ilustracija pokazuje.. u trenucima kada vaš um ima zaključak da ste zapeli i da se sve „urotilo“ protiv vas.. u tim trenucima.. ako zastanete, duboko udahnete, izdahnete i pogled usmjerite unutar sebe.. ili u visine, prema zvijezdama.. shvatit ćete zašto vas je život u tom trenutku zaustavio.. kako bi vam pokazao ljepotu koju možda inače ne bi ste vidjeli..

‍

.........................
‍
Bio sam samdok sam hodao
dok sam očekivao
naići na sreću..
Nije je bilo..
Smrt me pričekala
i povezla.
Pričali smo,
onako kako se samo
sa smrti može pričati.
Ohrabrila me,
rekla mi je da se nemam
čega bojati.
I da ću na sreću naići
onda kada ću je trebati.
Pitao sam je zar je ne trebam
već sada?
Zar ne bih trebao imati sreću
svaki dan svog života?
Smrt me pogledala, onako kako samo smrt može pogledatii
nasmijala se..
Toplo i ljubavno..
Pitala me:
Ako imaš sebe
zar to nije sreća?

Tog dana shvatio sam da je moj susret
sa smrću bio i moj najveći doživljaj
života, moje najljubavnije iskustvo
i moja najveća sreća..

Sljedeći put kada sam se rodio
toliko sam se veselio da imam sebe
da sam cijeli život proveo u sreći,
više je nisam trebao tražiti,
ona je našla mene,
dok smo postojali..
Ja i moja sreća

.........................

‍

Prijevod za one koji trebaju:"Baš kad sam pomislio da se pokvario"