Za današnji poticaj ispričat ću vam svoje najtraumatičnije iskustvo iz ovog života. Razlog tome je upravo ilustracija koju vam šaljem ispod, jer kroz to iskustvo naraslo je moje najsnažnije cvijeće 😊

Priča je dugačka pa ću je maksimalno skratiti i dovest vas do poante..
Moja mama koja je otišla 2010-te bila je nevjerojatno snažna osobnost. Također i nevjerojatno tvrdoglava.
Jedno godinu dana prije nego što će se prvi put razboljeti zamolila me da pitam svoju ekipu neki savjet za nju. Na moje iznenađenje bili su jako otvoreni i direktni, rekli su joj da ima još jako malo vremena da napravi neke promjene u svom životu (ona je znala koje) i da se pomakne jer da će se uskoro približiti točki sa koje neće biti povratka i kada će učiti na teži način.
Iako ju je jako šokirala tako izravna poruka nije bila u stanju napraviti promjene i nastavila je živjeti po starome.
Jedno pola godine nakon toga radila sam joj tretman na daljinu (živjela je u drugom gradu) i u tretmanu vidjela da joj je krv tamna, tako mi se to prikazalo. Rekla sam joj to, pričala s njom, poticala je da napravi promjene koje treba ali nije.
Par mjeseci nakon toga nazvala me i rekla da se ne osjeća dobro.. radeći tretman čula sam vrlo jasno da ima „galopirajuću leukemiju“. Tada nisam znala ništa o leukemiji, a još manje da postoji taj naziv, mislila sam da čujem simbolično. Uspjela sam ju nagovoriti da ode doktoru.. vratila se sa pregleda na kojem su joj vadili i krv i rekla da su svi nalazi ok, da je samo umorna i da sam krivo čula. Dok mi je to govorila na telefon ta poruka je i dalje jako glasno odzvanjala i osjetila se neka potreba za brzim djelovanjem. Međutim više ništa nisam mogla u tom trenutku.
Par dana nakon toga njoj je postalo još lošije, a ta poruka je sada već danima tutnjala kroz mene i ja sam ju nagovorila da ode ponovno. Ispalo je da su napravili krive nalaze par dana prije, da nalazi nisu dobri i poslali ju odmah u bolnicu. Tamo je ispalo da je došla u zadnji tren jer da ima leukemiju i to tzv. galopirajuću leukemiju.. od koje odeš jako brzo, jedva su je spasili.
Nakon što je tri mjeseca bila u bolnici i prošla potpunu torturu tog liječenja sjedile smo u parku bolnice dan prije nego što će je pustiti doma. Pitala je da li ih mogu ponovno pitati imaju li nekakav savjet. Ponovno su bili jako konkretni.. rekli su da idućih godinu dana mora potpuno se posvetiti sebi, mora maksimalno dobro jesi, uzimati što bolje pripravke itd.. rekla je da hoće.
Točno tri mjeseca je to radila.. nakon toga je zaključila da joj je bolje, da je to sve i tako preskupo i krenula po starome. Nije pomoglo da ju podsjećam šta su joj rekli, njezina tvrdoglavost bila je veća.
Godinu dana nakon vratila joj se bolest i taj put šansa za preživljavanje bila je minimalna. Ona je odlučila da ne želi u bolnicu i da želi doma umrijeti. Svi su bili protiv, ja sam bila jedina koja je pristala. Ostavila sam sve i otišla kod nje.
Leukemija kakvu je ona imala bolest je u kojoj vam na kraju počnu otkazivati organi, zato takvi bolesnici kada dođe kraj su na morfiju u bolnici i čeka se da odu. Kada je doktor čuo da ona neće doći rekao je da se to ne radi i da će umrijeti doma kroz tjedan dana u velikim mukama, ništa nam iz bolnice nisu htjeli dati. Ali ona je smatrala da su muke u bolnici još veće i odlučila je ne otići.

Radila sam joj tri tretmana na dan i ona je najednom počela dobivati želju za životom, govorila je da će potpuno promijeniti život itd.. međutim bilo je prekasno. Svakim danom bila je u sve gorem i gorem stanju. Tih tjedan dana koje je doktor prognozirao razvukla sam sa tretmanima na dva tjedna i nešto joj ublažila, iako kada se raspadate, a nemate nikakve lijekove, teško je išta ublažiti.
Iako je tih dva tjedna bio potpuni horor za nju i za nas oko nje, njezina hrabrost je bila golema. Bile smo kao dva ratnika koje je netko ostavio nakon bitke na bojištu bez lijekova i gdje jedan čeka da drugi umre, a drugi to stoički, hrabro i sa smješkam odrađuje. Zapravo je nevjerojatno od kuda je ona izvlačila snagu do zadnjeg dana kada ju je potpuno srušilo u krevet. Borila sam se svima oko nas koji su je željeli pospremiti u bolnicu i koji su me neverbalno optuživali da će umrijeti jer joj ja dozvoljavam da bude doma. Nije željela nikoga blizu pa smo većinu vremena bile same, iznimka mog tate kada bi došao sa posla i brata koji je dolazio. Gledala sam osobu koju volim kako se praktički raspada svaki dan, nismo imale ništa što bi joj ublažilo osim tretmana. Zatim sam morala gledati razočarenje koje je imala jer je shvaćala da je gotovo. I kroz to sve potisnula sam vlastite emocije. Nije moguće za opisati zapravo koliko je stresno to bilo.
Nakon što je umrla u teškim mukama trebalo je to prijaviti, napravili smo prekršaj i sada sam hitnoj koja je došla morala objašnjavati zašto ovo izgleda kao da sam nekoga mučila dva tjedna i onda ih pozvala. Kada je doktorica sve saslušala, pregledala papire od prošlog liječenja i vidjela u kojem smo svi stanju rekla je svaka čast, malo ljudi bi pristalo ispuniti tu želju i nije podnijela prijavu.

Sjedila sam nakon toga na balkonu, stanje u kojem sam se nalazila je bio potpuni raspad. Samo za predodžbu, kosa mi se toliko bila spetljala da sam mislila da ću se morati ošišati na kratko, bila sam u potpunom rasulu od iscrpljenosti, neispavanosti, stresa..
Sjedim tako na balkonu, odnijeli su je, prošlo je pola sata.. dišem, pokušavam sabrati misli koji je idući korak, što moram.. i.. evo nje 😊

Stoji ona tako ispred mene, potpuno budna, oslobođena tijela koje je koristila, u svojoj punoj snazi i sretna. I ja puknem.. poludim u tom trenutku i kažem joj da mi nije jasno kakva je ovo bila je**na lekcija.. da jel nije dovoljno već to što je umrla.. zašto su ova dva tjedna trebala biti takva, koja je poanta.. da smo u srednjem vijeku valjda bi našla nekog travara da nam pomogne.. da je ovo bilo kao da smo ostavljene bile na ratištu nakon bitke i sada ona umire i ja kraj nje. Bila sam totalno bijesna od stresa i svega.
A ona.. sada potpuno budna.. zrači mirom, više nije u toj svojoj osobnosti i smireno mi govori da je ovo lekcija koja me dovela u moju snagu.
Gledam ja nju, gleda ona mene.. i mislim si kakvu snagu.. ja se osjećam na dnu i od ovog se nikada neću oporaviti. Još mi je bila rekla neke stvari i ponovila da je ovo lekcija koja me dovela u moju snagu.

Trebalo mi je tri mjeseca da se saberem.. imala sam klasičan ptsp, miris, boje, zvuk, slike.. nisam mogla tih tri mjeseca uopće si prizvati njezin lik, samo mi se taj horor kojem sam prisustvovala vraćao. Radila sam na tome i nakon tri mjeseca se to smirilo.

Prošlo je godinu dana kada sam prvi put počela osjećati tu svoju novu snagu. Osjećala sam se kao netko tko je prošao kaos i sada se više ničega ne boji.. kao da su se neki velovi sa mene skidali.I tada mi je ponovno rekla.. jesam ti rekla da je to bila lekcija da dođeš u svoju snagu?

Da li je moglo drugačije? Naravno da je.. da ona nije bila toliko tvrdoglava, zato su joj i govorili konkretne poruke, što inače nisu radili.
Ona je sada dobro. U međuvremenu sam saznala da je i ona došla kroz program i nije se ponovno inkarnirala nego je ostala asistirati. Prije par godina me spasila iz jedne situacije.

Kada sam ugledala ovu ilustraciju pomislila sam si moj najbolniji flaster je ona. Jer kada vam ode netko blizak to samo po sebi donosi lekciju koju trebate odraditi, pogotovo ako ste bili bliski sa roditeljima, a ja jesam. Ali ako pritom vi vidite bolest ranije i ništa ne možete napraviti, zatim omogućite tih dva tjedna protiv volje ostalih, zatim proživite horor u ta dva tjedna..  to je već malo veći flaster.

Danas sam svjesna snage koju imam i danas znam da ne bi niti mogla odraditi tih dva tjedna da nemam toliko iskustva u takvim „borbenim“ situacijama. Tako da očigledno kada se već znalo da će ići i da je to kraj, odlučeno je idemo iskoristiti maksimalno tu situaciju.
Ona je kroz tih dva tjedna odradila ono što nije bila u stanju inače, suočila se sa sobom, izrasla je i dobila ubrzani inteziv. A ja sam dobila ubrzano buđenje i prisjećanje snage.
Zahvalna sam na tom flasteru i nakon toliko godina i znanja koje sada imam smatram da je to bio veličanstven poklon za obje. I zato je tako sretna stajala ispred mene nakon što je otišla. Gledala me onako skršenu kako sjedim na balkonu i znala je da sam krenula u još veće buđenje, u prisjećanje sebe.

Možete za vježbu probati vidjeti koji su to flasteri za koje smatrate da su najbolniji u ovom životu.. i pogledajte što je sve izraslo iz njih 😊

Ispalo je malo duže iako sam maksimalno kratila ali se nadam da će vam pomoći ako u ovom trenutku imate neku tešku situaciju.. da se sjetite da rastemo, razvijamo se i budimo.. i upravo zbog toga u stanju smo dopustiti da iz naših flastera izraste predivno cvijeće.

‍

(Za one koji trebaju prijevod malo ću adaptirati: Na ovaj način priznajemo ožiljke i počinjemo živjeti s njima)