Poticaj

Očekivanja i limunada 😊

Dragi svi, pišem ovaj poticaj jer moj zadatak je pokazati svojim primjerom. Znam da je mnogima trenutno izazovno, pa ponekad gledajući mene možete steći dojam kako mi je super družiti se s njima 😊. Zbog toga ovaj poticaj, nadam se da će netko od vas pronaći inspiraciju za vlastito daljnje probijanje i kako je Istraživač sinoć rekao, za oslobađanje života unutar nas..

…………………

Odhodala sam danas 5 km slušajući Istraživačevu snimku od jučer. Razmišljala sam koliko je sve jednostavno, a koliko smo mi komplicirani i koliko je super da smo uspjeli doći u trenutak kada se barem na trenutak (netko više, netko manje) pitamo, a tko smo to mi zapravo? Kada se maknu sve te uvjetovanosti i zakačenosti, što ostaje ispod. A odgovor na koji nas oni uporno podsjećaju toliko je jednostavan.. ostaje život. I mi u njemu. I on u nama.

Spominjala sam već da sam većinu ovog izdanja imala neku vrstu „depresije“, nikada ona nije bila vidljiva na van, nikada toliko izražena da se ja ne bi mogla kontrolirati pred drugima. Zbog toga je malo ljudi zapravo znalo da to postoji. Ja sam uvijek bila ona koja je slagala limunadu čim je život spomenuo limune, prije nego što ih je dostavio. Nakon nekog vremena svaka limunada postala bi gorka pa bi se ja trudila napraviti novu. (Nadam se da je većina vas čula za izreku „kada ti život servira limune, ti napravi limunadu“ i da nema onih koji se sada pitaju o kakvoj limunadi ona sada priča, e pa o ovoj izreci).

Zadnjih par godina pa možda najviše zadnjih pola godine bili su jako iscrpljujući za moj cijeli sustav. Ali kako su se stalno dešavale dobre stvari i prodori ja sam koračala i na svakom koraku podsjećala se u čemu sam dobra, u pravljenju limunade 😊.

Nakon dogovora s Onom našom početkom ljeta prošle godine o izradi transkripta to je bila moja okupacija kada nisam radila nešto drugo. Ne mogu vam opisati koliko je to naporno. Kako sam se s tom izradom bližila kraju moje veselje je raslo. Do trenutka kada sam „zaboravila“ da zapravo tek kada to stavim van osjetit ću nelagodu. Tako je i bilo, bila sam presretna što to ide van i zaboravila sve ono što je unutra, sada izloženo svima. Zatim sam se zadnjih dana bavila s tiskarom. Još koji dan i poslat ću vam link gdje će se tiskano izdanje moći naručiti.

Dok sam tako bila zabavljena stresom oko zadnjeg slaganja PDF-a (od gomile stranica) i pripreme za tiskaru (773 stranica), nisam previše obraćala pozornost na one koji me i dalje ne žele tu 😊.

Kako je to sve izašlo van ja sam pomislila ok, sada ću se malo odmoriti. Pritom nisam mislila „ništa neću raditi“ nego odmoriti iznutra.

I tu sam dobila ponovno iskustvo zbog kojeg vam i pišem..

Sjećate se kako su oni stalno govorili da nema stajanja. Nema godišnjeg. Nema odmora.

Ja sam u tom svom optimizmu zbog kojeg i znam tako dobre limunade raditi nekako se previše opustila iznutra. Previše okupljena slaganjem tih materijala, zaboravljajući da je prije sada tjedan dana izašao pdf van i da kako oni kažu nije bitna kvantiteta nego kvaliteta. Oni pritom misle, nije bitno koliko ljudi će doći do tog PDF-a / tiskanog izdanja, nego koliko ljudi će ga početi koristiti.

I postoje oni koji su iskorištavani od strane nesvjesnog (simbolika i dalje) i ako su spremni na promjenu pdf ili tiskani oblik može im pomoći da se odlijepe ili možda čak odluče doći na Kutak. I? Tko je kriv za to? Ona koja piše ove retke i zna raditi dobru limunadu 😂.

Jer našima ne mogu ništa, ali razredni krivac na terenu sam ja u ovom slučaju.. ne računajući sve one koji već i tako znaju za mene i imaju me na „popisu svojih raznih listi“ 😊.

I tako zadnje dane moja usmjerenost je bila na slaganje tog materijala i opuštanje. Eh, trebalo mi je da shvatim da nešto nije ok..

Zatim je slijedilo gledanje što nije ok.. mislim shvaćam što sve ima oko mene, to je jasno, nego što je to unutar mene što se destabiliziralo. Umor.. zamor.. i.. očekivanje! Očekivanje koje se u nekom trenutku rodilo i ostalo, a govorilo je „nakon što isporučim transkripte moći ću se malo opustiti“. I taj optimistični (limunadni) dio mene je naivan i ta naivnost je upravo taj preživljavački instinkt koji me i doveo do ovih godina u ovom tijelu. I ne znam što je točno taj dio mene zamišljao da će se desiti.. u toj svojoj preživljavačko-limunadnoj-naivnosti taj dio je nešto očekivao..

Dok je „realnost“ bila drugačija.. realnost je rekla – ej, sjećaš se onoga da što se više penješ to je manje opuštanja..

I nakon što sam to shvatila dopustila sam si na par sati potonuti u stanje koje mi je jako poznato, a to je taj osjećaj koji sam uvijek zvala „depresija“. Iako netko tko ima „kliničku depresiju“ i nema kontrolu nad tim ne bi se složio s tim izrazom, ali za potrebe simboličnog opisa to je ime koje koristim.

To je stanje kada me uhvati besmisao i osjećaj nekog dubokog, dubokog umora.. osjećaj kao da sam na prvoj crti već toliko dugo da mi je postalo svejedno kako će to završiti.

Sva sreća nije dugo trajalo jer sam počela osjećati kako ovi počinju kružiti oko mene i kako su spremni podržati moje stanje, kao što su ga podržavali cijeli moj život gurajući me svaki put u sve veći mrak, na taj način nastojeći me „onesposobiti“.

Tada sam već shvatila da nije dobro i da se moram sabrati, ali neki dio mene želio je „biti spašen“. U smislu pa dobro, već sam toliko toga napravila, zar mi ne možete barem malo pomoći, to je bilo pitanje mojima..

Njihov odgovor je bio vrlo jasan – moraš se sabrati. Ne možeš si dopustiti ovo stanje, moraš se sabrati. Ne možemo ti pomoći. Ako ti pomognemo kako ćeš onda ti znati da li je stvarno moguće izvući se iz ovog svega i nadići sebe i probuditi, kako ćeš dalje prenositi nešto što ne znaš jel moguće, ako ti mi pomognemo gubi se smisao onoga što radiš, više nisi autentična i to je kao da govoriš ljudima plivajte, plivajte, obala je blizu, možete vi to, ali to govoriš iz čamca za spašavanje u koji smo te mi ukrcali.

U tom trenutku (sinoć) situacija nije bila dobra jer sam shvatila da sam si dopustila uron, zamor i potonuće vlastito i da ovi samo čekaju prvu priliku. Pokušala sam na razne način se izvući ali bezuspješno. Nije me hvatala panika, graničila sam s tim umorom koji bi najradije pustio se i potonuo i sa shvaćanjem da svaki sat proveden u tom stanju će mi otežati mogućnost da se iz toga izvučem.

I onda sam se podsjećala.. jedino što ti trebaš je nadići sebe.. nije bitno koje dijelove, sebe kao cjelokupnost ovdje, sebe kao posljedicu..

I u tom vlastitom mantranju neki dio mene je rekao „a ma dosta je više maltretiranja“ i probio.. nije se spajao s ničim poznatim, „prešišao“ je sve moje, sva sjećanja, sva mjesta i samo je iznutra kao vodoskok probio na razinu gdje se nalazi moja čista svijest.. i tu sam osjetila probijanje unutar sebe i kako to sve se zatim slijeva unutar mene.. sve je bilo u svjetlosti i zlatnoj boji (tako sam imala doživljaj, ali doživljaj našeg uma je i dalje samo doživljaj našeg uma).. i ta zlatna boja koju inače ne vidim pretvorila me u neko biće s ogromnim krilima i sa snagom.. znala sam da ono što vidim je simboličan prikaz moje snage i bilo mi je zanimljivo što sam se vidjela kao zlatnu ogromnu pticu ali ljudskog tijela.. takve simbolike u tom trenutku su zanimljive i mogu vam reći puno toga o vašim trenutnim potrebama (sloboda kod mene, protočnost). To što sam vidjela zlatnu boju bilo je isto zanimljivo jer inače nisam sklona vidjeti tu boju.. ali na neki način upravo vibracija te boje dala mi je zaštitu.. ne mislim da je to zlatna, tko zna kakva je to boja, ali moj um je to tako protumačio..

U tom trenutku ta količina vibracije prelila se kroz mene i ja sam osjetila kako samu sebe iscjeljujem..

Danas sam puno bolje.. izvadila sam se iz tog opasnog stanja, odhodala sam 5 km slušajući genijalnu meditaciju Istraživača, osjećajući koliko imamo podrške, podsjećajući se koliko smo snažni. I podsjećajući ne znam koji put sebe da ću se odmarati kada ovo završi.

Često se može čuti izreka da je pred zoru najtamnije. Ovaj period osjećam baš tako..

Sigurna sam da ću u nekoj „budućnosti“ gledati na nekom lijepom mjestu izlazak nekog sunca i sjetit ću se ovog trenutka.. kada sam odlučila i dalje biti odlična u spravljanju limunade i prenoseći to drugima.

Nadam se da će vam moje iskustvo pomoći potaknuti unutar sebe život. Kako bi se podsjetili da sve što se trenutno dešava oko nas samo je predstava. Pravi život dešava se unutar nas, taj pravi život i njegovo oslobađanje pomaže onda da se ta predstava uruši i da se matrica u kojoj smo živjeli razruši do kraja.

Svi oni vjeruju u nas, kada sam ih tražila pomoć sinoć i kada su da li odgovor koji sam vam napisala, podsjetili su me da sam na terenu jer imam puno iskustva i da oni znaju da ja to mogu. To je bio trenutak kada sam se mogla raspravljati s njima, pretvoriti se u dijete koje se ljuti ili sabrati.

Evo sabrala sam se 😊.

I pišem vam ovo iskustvo.. kao motivaciju.. za trenutke kada vam je dosta..

Predlažem da se jednom nađemo svi zajedno, dogovorit ćemo se na kojem svijetu, kojoj razini i kojem obliku.. i da napravimo jedan dobar galaktički tulum.. za sve trenutke kada smo uspjeli nadići sebe..

Ali do tada.. sjetite se da se to još uvijek dešava.. još uvijek smo na planeti koja je takva kakva je i još uvijek nadilazimo sebe..

I pravimo jaaako dobre limunade, zar ne?!

Pa u to ime želim vam puno dobrih limunada, da postanete u tome još bolji i da sa svakom oslobodite život unutar sebe..

Grlim i šaljem veeeeliku podršku svima 🤗💛💛💛

Ostali poticaji